• 1
  • 2
  • 3

Braćo i sestre, dragi don Ivo, kolega i prijatelju!

Zapala me dužnost da u ime braće svećenika i u svoje osobno, kao kolega ovdje kod Tvoga odra izgovorim nekoliko riječi. Upoznali smo se davne 1968. u Dubrovačkom sjemeništu: Ti drugi, a ja prvi razred gimnazije. Dočekao si me na porti i kao stariji kolega pomogao mi uklopiti se u sjemenišni život. Poslije mature i vojske opet smo se našli u Sarajevskoj bogosloviji 1974. Opet si me, kao stariji kolega, dočekao na porti. Tu ostadosmo 6 godina, cio naš bogoslovni studij.

Godine 1978. Ti, don Blaž i ja, kolege, na Petrovdan, 29. lipnja, prostrijesmo se pred oltarom ovdje u Gracu pred biskupa Petra Čulu, koji nas zaredi za svećenike naših Hercegovačkih biskupija. Biskup nam poslije ređenja iskaza povjerenje i posla nas u pastoralni rad među Božji puk na njivu Gospodnju. Radili smo koliko smo mogli i umjeli uz obilatu Božju pomoć.

Godine 2003. opet ovdje u Tvome Gracu na Petrovdan na istom mjestu proslavismo svoj Srebrni jubilej – 25 godina misništva, u koncelebraciji s našim biskupom Ratkom. Opet nastavismo s radom u Božjem vinogradu: Ti na Domanovićima, a i mi u svojim župama. Radio si kao svećenik i Božji poslanik ne štedeći sebe. Postupao si po onoj evanđeoskoj: Tko ne izgubi sebe poradi mene, nije mene dostojan. Ili: Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilan rod. Ti si radio trošeći se i umirući za druge. Ali i Tvoj se život pomalo trošio.

Ima godina i pol dana počeo si pobolijevati. Preporučivali smo Ti odlazak k liječniku, ali Ti si više mislio na druge nego na sebe. Ipak je bol postajala sve teža, pa si pošao u Zagreb gdje se vidjela sva ozbiljnost Tvoga zdravstvenog stanja. Interventna operacija, potom veliki zahvat. Slijedi: bolničko liječenje, kemo-terapija u Splitu, kućna njega u Svećeničkom domu u Mostaru, u obiteljskoj kući u Gracu, u župnoj kući na Domanovićima. Čini se da je bolest netragom nestala, jer specijalist reče biskupu radosnu vijest: „Imate zdrava svećenika, možete ga ponovno staviti na župu“. Bogu hvala, svi se obradovasmo. Međutim, za kratko vrijeme. Prije 3 mjeseca bolest se opet vratila, ponovno u Zagreb i druga, teža operacija, gdje su liječnici učinili što su mogli, ali nisu davali velike šanse za ozdravljenje. Biskup, u dogovoru s Tvojim liječnikom i s Tobom smjestio Te u Svećenički dom na Kaptolu u Zagrebu, gdje si imao svu potrebitu njegu od časnih sestara i svega domskog osoblja, a liječnici i bolnica pri ruci za svaku intervenciju.

E, dragi moj Ivo, u čitavoj svojoj bolesti osjetio si koliko si cijenjen i poštovan i koliko imaš prijatelja i dobročinitelja. Pa Ti je sve dobro što si drugima činio, dobrim i vraćeno, što si i zaslužio. Ona narodna veli: Na muci se poznaju junaci. Priskočilo Ti je u pomoć sve medicinsko osoblje, Ordinarijat, kolege svećenici, Tvoja župa, svi Tvoji bivši župljani i prijatelji. Tvoja Ti je obitelj posebnu iskazala ljubav: braća Mato i Nikica, sestre Neđa i Danica, rođak Vide i nevjesta Marica-Jurkuša sa svojim obiteljima, a Tvoji su Te roditelji, Marijan i Ruža, sigurno s neba pratili svojim molitvama. Sve si to iskreno cijenio i bio zahvalan. Svi su imali vremena u Tvojoj bolesti pokazati svu ljubav i pažnju prema Tebi. Kada sam Te posjetio u Svećeničkom domu u Zagrebu, 27. veljače u 15.30 sati, kako smo, izričito na Tvoj prijedlog, pun sat vremena u četiri oka otvoreno pričali o Tvojoj smrti, pokopu, obredu, oporuci kao kada dva prijatelja pričaju o sunčanu danu. Tu smo rekli: mi svećenici drugima propovijedamo o smrti i uskrsnuću i kako Bog ovaj život samo mijenja a ne oduzima, sada trebamo dati primjer svojim vjernicima kako mi prvi u to vjerujemo i s time živimo.

Dragi don Ivo, s. Ksenija reče da si umro u srijedu, 20. ožujka u 14.40 sati na Kaptolu u potpunoj svijesti, miran i spokojan, bez grča i bola. Kako su se sve sestre iz Doma okupile oko Tebe moleći časoslov i krunicu, a onda si na kraju dao znak da svatko moli u tišini za sebe. Tada si sklopio ruke i oči i u tišini i molitvi svoga srca predao dušu Gospodinu. Tako umiru Božji svećenici koji su svoj život dali za Boga i za svoj povjereni narod. Don Ivo, kao dobar čovjek Ti si dostojno živio svoje svećeništvo. Volio si sve ljude dobre volje i činio im dobro. Poštovao si Crkvu i crkvenu vlast. Volio si braću svećenike i puno si držao do svećeničke kolegijalnosti, ljubavi i šale. Sve si činio za jedinstvo i slogu našega svećenstva. I na svemu Ti iskrena i velika hvala, u ime braće svećenika i ovih pred kojima izgovaram ovo slovo. U svojoj si bolesti za sve molio i tražio da se i drugi mole za Tebe, što smo i činili. Rekao si na kraju da svima opraštaš i od svih moliš oproštenje. Neka Ti dobri Bog u svemu bude milosrdan i milostiv. Često si u bolesti primao sv. sakramente, koje si i drugima za života s vjerom rado dijelio. Neka Ti milosrdni Isus otvori vrata raja. Hvala Ti za sve, moli za nas, a i mi ćemo moliti za Tebe. Bila Ti laka ova hrvatska, gradačka, rodna gruda, i sretno vjekovao u Božjem blaženstvu. Amen.  

Gradac, 23. ožujka 2013.

Don Rajko Marković