• 1
  • 2
  • 3

Stolac za Svetu StolicuNe boj se malo stado

Sveti Otac redovito poziva sve odgovorne na zaštitu svih proganjanih i ugroženih u svijetu. Među ugroženima često su i brojne manjinske zajednice katoličkih vjernika u svijetu, što posebice dolazi do izražaja u kriznim vremenima. Takvih danas u Europi uglavnom nema. Međutim, u Europi postoji zemlja u kojoj su katolici ugroženi, i to baš na opisani način. Zemlja je to koju je opjevao Mak Dizdar, znameniti pjesnik iz Stoca, nadaleko poznatim stihovima: "Bosna da prostiš jedna zemlja imade/ I posna i bosa da prostiš/ I hladna i gladna/ I k tomu još/ Da prostiš/ Prkosna/ Od/ Sna."

Povijest katoličanstva u BiH, koje je oduvijek bilo i hrvatsko katoličanstvo, povijest je mučeništava i progona. Barem od vremena turskih osvajača. U tim vremenima progona, mogli bismo zapravo reći, najopasnije je bilo možda ono vrijeme koje je slijedilo nakon Bečkih ratova i osvetničkih pohoda Turaka na prostorima koje su zadržali. Broj katolika u BiH pao je tada na svega 25 tisuća. Ljudski govoreći, teško je bilo pojmiti da će katoličanstvo uopće opstati u zemlji "posnoj i bosoj". Ipak, katolici u BiH opstali su.

Nakon što su se Turci povukli iz BiH, papa Leon XIII. 1881. godine uspostavlja redovnu crkvenu upravu u BiH čiji je prvi nadbiskup i metropolit bio Josip Stadler. Njegovo imenovanje bilo je uistinu dar Providnosti. Taj sluga Božji duboko je zaorao "hladnu i gladnu" njivu i u relativno kratkome vremenu preobrazio krvnu sliku katoličke crkve u BiH, kako u organizacijskome, tako i u duhovnome smislu. Ali ne zadugo. Sve nedaće i stradanja tijekom dva svjetska rata, obje Jugoslavije, a posebice progoni i etnička čišćenja u posljednjem ratu, prepolovili su broj katolika u BiH. Tzv. etničkim čišćenjem, Hrvati su protjerani iz krajeva u kojima su vjekovima živjeli. Povratka, osim rijetkih izuzetaka, zapravo i nema. A i tamo gdje se vraćaju, riječ je uglavnom o starijem stanovništvu. Ipak nije sve tako crno i nipošto ne treba stvari promatrati kataklizmički. Štoviše, u nekim dijelovima BiH čini se da život jače buja negoli prije. Bosanskoherecegovački Hrvati koji su, kao uostalom i Hrvatska u cjelini, bili dežurni krivci za sve i svašta, postaju sve važniji čimbenik stabilnosti u bosansko-hercegovačkome političkome satarašu. Bosna i Hercegovina važna je točka ili poluga u geostrateškim planovima Sjeveroatlantskoga saveza, u kojem Hrvatska igra sve važniju ulogu. Ako uopće ima nade za Bosnu i Hercegovinu, kao koliko-toliko stabilnu državu, onda je ona nezamisliva i nemoguća bez Hrvata. Stvar je samo u tome kako će se posložiti glave hrvatskih političkih predstavnika u BiH.

Kardinal Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica, i drugi duhovni pastiri u Bosni i Hercegovini, ne prestaju pozivati i prozivati sve odgovorne za sudbinu Hrvata u BiH. Sveta Stolica, također, očigledno ne spava.

Prateći tijek događanja, papa Leon XIII. godine 1890., devet godina nakon uspostave sarajevske metroplije, iz jurisdikcije dubrovačkoga biskupa izuzima upravu Trebinjsko-mrkanske biskupije i prenosi je na mostarsko-duvanjskoga biskupa kao apostolskog administratora. Trebinjska biskupija, koja je jedna od najstarijih biskupija uspostavljenih nakon dolaska Hrvata i njihova pokrštenja u ovim krajevima, najizrazitiji je primjer stradanja hrvatskih katolika. I unatoč svim stradanjima, opstala je da bi možda upravo danas bila jedno od žarišta života i opstanka hrvatskih katolika na tome trusnome području.

"Ukazala se potreba da se u ovom povijesnom trenutku u Stocu podigne i organizira duhovno-pastoralni i kulturni centar Trebinjske biskupije, kao središte nove evangelizacije za ovo područje Crkve Kristove na početku Trećega milenija", stoji na mrežnoj stranici Biskupije Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske. Mediji su već prenijeli podatak da biskupija u samome središtu Stoca gradi spomenuti duhovno-pastoralni i kulturni centar. Može, naravno, obeshrabriti činjenica da u Trebinju gotovo i nema katolika, a čitava Trebinjska biskupija u 2011. godini brojila je svega 20.777 katolika. Malo, no ipak više katolika negoli je u cijeloj BiH bilo na početku 18. stoljeća. Ili, broj mnogo veći od onoga kojim je raspolagao sv. Pavao na svojim apostolskim putovanjima. Pavlova vjera dala je za pravo Isusovim riječima koje je uputio svojim apostolima: "Ne boj se malo stado!" To kaže i nama danas. To kaže i onima koji su odlučili da grad Stolac postane centar biskupije, a čiji je opstanak već sam po sebi čudo i znak. Stolac, koji je na biskupijskoj mrežnoj stranici opisan kao "grad i kraj bogate kulturne prošlosti opisane perom mnogih pisaca i kroničara, svojim mediteranskim šarmom, dobrom vodom, blagim nebom i skladom prirodnih ljepota i plodova, privlačio je k sebi ljude i kulture od davnina".

VERITAS