• 1
  • 2
  • 3

Župa ima:

Gradove

1Stolac i

2Ljubinje

i 32 sela i zaseoka u kojima sada netko živi:

Regija Burmazi sa selima:

1Udora,

2Ober,

3Podprisoje,

4Riđica,

5Pušišta,

6Grdijevići,

7Donja Duboka,

8Gornja Duboka

Regija Bjelojevići sa selima:

1Doluša,

2Bjelojevići – Matići,

3Dubrava,

4Boljuni,

5Podosoje

Regija Kruševo sa selima:

1Orahovica,

2Bačnik,

3Kruševo – selo,

4Cerevo,

5Ćore

Zatim sela:

1Poplat,

2Njivice,

3Gornja Bitunja,

4Komanje Brdo,

5Ošanjići,

6Barane,

7Poprati

Regija Borojevići sa selima:

1Borojevići – selo,

2Kremenac,

3Masline,

4Borojevići – Greda (Kukavuša)

Regija Pješivac sa selima:

1Pješivac – Greda (Ćemalovina),

2Rivine,

3Pješivac Kula – Braći

i ima 10 sela praznih u kojima nema nitko:

1Gojilovići,

2Žegulja,

3Orlja,

4Dulaći,

5Ravnice,

6Donja Bitunja,

7Zabrđe i

8Berkovići: Dabar, u srpskom entitetu, te

9Bandurica i

10Imenica.

Duhovni život župe je trajno dinamičan. U Korizmi imamo predavanja za mlade i predavanja za bračne parove. Svaki petak u Korizmi imamo Križni put s narodom na Križevac, pa sv. misu. Na Veliki petak u Križnom putu izađemo na Križevac u molitvi i pjevanju Gospina plača uz čitav grad. Sudjeluje brojni puk, apostoli budu obučeni u prikladno ruho, a na Križevcu se održe obredi Velikog petka. Svečanu sv. misu imamo već tradicionalno na Uskrsni ponedjeljak na Križevcu u 1100 sati.

Na Tijelovo proslavimo svečanu sv. misu s biskupom i okolnim svećenicima, a poslije upriličimo svečanu procesiju kroz grad predvođenu biskupom.

Mala Gospa, 8. rujna – supatron župe, upriličimo trodnevnicu, vjernici obave staleška ispovijed, ispovijede se sva djeca, mladi i odrasli svijet. Sve završi svečanom sv. misom na Malu Gospu u 1100 sati, te prikladnim popodnevnim programom i druženjem pred crkvom.

Misa na Radimlji za sve poginule u Drugom svjetskom ratu - Računa se da je na Radimlji i po stolačkim okolnim jamama ubjeno i u jame bačeno preko 10.000 Hrvata, koji su iz Mostara u jednom kraku Križnog puta 1945. upućeni prema Stocu. Redovito se sv. misa slavi sredinom svibnja, subota najbliža bleiburškoj predaji i tragediji 15. svibnja 1945. Sv. misa bude dobro posjećena. Na početku obavimo pobožnost krunice i litanija, poslije čega slijedi ceremonija polaganja vjenaca i svijeća od civilnih i vojnih vlasti hrvatskog naroda. Sv. misu predvodi biskup ili od njega delegiran svećenik u dogovoru s mjesnim župnikom.

Župnik i časne sestre u godini učine nekoliko hodočašća s raznim zborovima i skupinama djece i mladih.

Na Centru grada, pred Božić u četvrtu nedjelju Došašća održimo tradicionalni "Božićni koncert“ svih okolnih župa, pred brojnim pukom.

Slavlje na Ilindan, 20. srpnja, predvodi nam uvijek po jedan biskup naizmjenice jer je Sv. Ilija patron župe, dan grada i općine Stolac. Za taj veliki dan pripremimo se uvijek trodnevnicom, koju predvode i propovijedaju razni svećenici, puno se svijeta ispovijedi a ispovijeda svaku večer više svećenika, te raznim drugim duhovno-kulturno-športskim programima.

U mjesecu svibnju i listopadu u crkvi organiziramo Gospine pobožnosti na koje se skupi puna crkva naroda.

Velike ispovijedi obavljaju se u župi za Božić, Uskrs, Patron župe i Supatron Mala Gospa. Patron i supatron popraćeni su uz ispovijed po staležima i trodnevnicom te pjevanim misama.

Za Sv. Nikolu, djeci podjelimo preko 700 darova, poslije rane sv. mise, uz prigodan program, a sve to daruju sponzori iz župe.

Uglavnom nastojimo da se uvijek nešto događa na duhovnom i kulturnom polju uključujući posebno djecu i mlade, ali i njihove roditelje, a ne zaboravljamo ni stare i nemoćne te siromašne, posebno o Božiću i Uskrsu, kada dijelimo pakete i obilazimo ih po kućama.

Bogu hvala na svim dobrima kojima nas stalno obasiplje.

Crkva sv. Ilije Proroka Stolac

KATOLIČKA CRKVA. Kućna kapelica sv. Ilije služila je gotovo 40 godina, od 1865. do izgradnje nove crkve, 1902. godine. Više se vremena odlučivalo gdje graditi župnu crkvu: u župnom dvorištu, kod katoličke škole, gdje je danas, ili u varoši, "ali u varoši skupo, a Turci ne bi prodali", piše fra Oracijev nasljednik don Lazar. Ipak se konačno odlučilo graditi je gdje se i danas nalazi.

Mostarski biskup i trebinjski upravitelj fra Paškal Buconjić blagoslovio je temelje nove crkve sv. Ilije 4. svibnja 1901. godine, a već iduće godine, 30. studenoga 1902. crkva je bila pod krovom i u njoj je župnik i dekan don Vide Putica prvi put slavio sv. Misu s narodom. Crkvena ograda podignuta je 1904. a gvozdena kapija 1905. Oltar, dar naših Amerikanaca, 1910. Portal i zvonik dogotovljeni su 1912.

Župnik don Marko Zovko, 1937. godine, nabavio je s pomoću župljana i prijatelja tri zvona, koja je blagoslovio biskupov konzultor dr. don Petar Čule iz Mostara. Naroda je bilo 3000 i osam svećenika.

Orgulje su postavljene 1965. godine za župnika don Anđelka, a dušmanska granata u njih pala 1993. i posve ih uništila. Pjevački je zbor uvijek bio aktivan, glasan i glasovit, bez obzira kako se zvao.

SAKRALNA GALERIJA U CRKVI

Tijekom 2007. u crkvi su postavljene umjetničke slike raznih hrvatskih akademskih umjetnika. Slike su svetaca štovanih u hrvatskom katoličkom puku stolačkog kraja:

1Sv. Ilija prorok

2Mala Gospa

3Bl. Alojzije StepinacSakralna galerija

4Bl. Ivan Merz

5Isusovo Uskrsnuće

6Sv. Nikola Tavelić

7Bl. Marija od Propetog Petković

8Sv. Marko Križevčanin

9Bl. Augustin Kažotić

10Sv. Matej

11Sv. Marko

12Sv. Luka

13Sv. Ivan

14Sv. Mihovil

15Sv. Jure

16Sv. Nikola

17Sv. Ante

18Sv. Leopold Mandić

19Papa Ivan Pavao II

20Isus prima na se križ

21Isusa skidaju s križa

21Bl. Ozana Kotorska

U crkvi su još kipovi Isusa, Marije i svetaca na glavnom i bočnim oltarima, te križne postaje u lađi crkve.

KRIŽNI PUT U CRKVI

U nedjelju, 14. veljače 2010. pod ranom sv. misom u 800 sati župnik don Rajko Marković, po dozvoli biskupa Ratka, blagoslovio je novi križni put u župnoj crkvi u Stocu.Križni put

Novih 14 postaja križnog puta rad je akad. slikara Nenada Božića iz Zagreba, ulje na platnu, a postaje su dar gosp. Mate Njavre – Barbe i njegove kćeri Marije Vranješ iz Zagreba. Postajama dominira nenametljiva crvena boja Isusova plašta što križnom putu daje posebnu svečanost i ljepotu, a kao boja mučeništva istovremeno okupljeni puk poziva na iskrenu i duboku pobožnost.

Uz ovih 14 postaja križnog puta u župnoj crkvi u Stocu nalazi se još 21 umjetnička slika od vrhunskih hrvatskih akademskih slikara na kojima su prikazani Isus i Marija, te sveci i blaženici iz povijesti kršćanstva i katoličke crkve u hrvatskom narodu, a sve je rad „ulje na platnu“. Tako je sada stolačka crkva lijepo urešena prikladnim umjetninama što vjerni puk potiče na pobožnost i odanost prikazanim svecima.

Obnova Crkva koja je trajala nekoliko posljednjih godina završena je ove 2010.Završeni su svi predviđeni radovi na crkvi: crkva je obnovljena iznutra i izvana, saniran krov, uvedena klima, uređen pod, kor, obnovljena sva tri oltara, kipovi, ormari, novi ambon i krstionica, obnovljen grob Isusov, postavljene nove umjetničke slike, postavljen novi umjetnički Križni put, nove hrastove klupe, utvrđen zvonik, popravljena zvona i zamjenjeno veliko zvono novim jer je staro bilo puklo.

Sv. Ilija Prorok Stolac

Svetog Iliju slavimo 20. 07. i On je glavni zaštitnik naše župe, našega grada i općine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime na hebrejskom znači "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio.

Biskup dubrovački i apostolski upravitelj Trebinjske biskupije Vinko Čubranić dekretom 1. lipnja 1863. godine osnovao je novu župu sa sjedištem u Stocu, "drugom gradu u Hercegovini", i stavio je pod zaštitu sv. Ilije Proroka, a župa se sastojala od dijela župe sv. Mihovila sa sjedištem u Prenju i od dijela župe Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Donjem Hrasnu.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božijoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili Tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: "Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju:"Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela". Elizej odgovori:"Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti"! I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu:" Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?". On reče: "I ja to znam; tiho!". Ilija mu reče: "Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona". Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?". On reče: "I ja to znam; tiho!". Ilija mu reče: "Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana". Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I tako pođoše obojica.

Pođe i pedeset proročkih sinova i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: "Traži što da ti još učinim, prije nego što budem uznesen ispred tebe?" A Elizej odgovori: "Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!" Ilija odgovori: "Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti". I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: "Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?"I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe!" (2 Kr 2,1-14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije "velikog Jahvina dana". Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjega dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: "Ilija je isčeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti"!

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak naziva "Ilija gromovnik". Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božija objava.

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanog sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije, te zaštitnik Bosne i Hercegovine.

Hrvati su u posljednje vrijeme, osobito u Velikoj povijesnoj devetnici (1976 - 1985) obilježili svojih 14 stoljeća životne nazočnosti, kulturne djelatnosti i katoličkoga svjedočenja na prostorima između Dunava i Save, Drine i Sinjega mora. U svom nacionalnom biću i u svom Bogorodica s Djetetom Isusomreligioznom okviru kršćanstva odnosno pripadnosti Katoličkoj Crkvi, Trebinjska se biskupija ponosi sa svojih 1.000 godina postojanja kao najstarija dijeceza uspostavljenja nakon doseljenja i pokrštenja Hrvata (proslava bila 1984.). Nemoguće je da u ovom značajnu razdoblju od 14 stoljeća prošlosti i sam Stolac nema jednake povijesne korijene svoga katoličkoga kršćanstva, pogotovo što su nas i naši susjedi znanstvenici više puta i na više načina uvjeravali da je turska džamija Selimija 1519. godine u gradu Stocu sagrađena na tlocrtu kršćanskoga hrama." I s pravom se pitamo: kako to da su se u dvotisućljetnom Stocu naseljavali i Grci, i Iliri, i Kelti, i Rimljani, i Turci, samo Hrvati katolici, koji su ovuda prolazili, nisu znali gdje je životna pitomina Vidova polja i zavjetrina Vidoštatskoga grada. Stoga ne samo da je u davnoj prošlosti postojala katolička župa u Stocu nego su i ozbiljne naznake da je ovdje postojala i biskupija zvana Sarsenterum iz 533. godine. A na polju Vidoštaku u Popratima kod Stoca pronađen je reljefni prikaz Bogorodice s Isusom u naručju iz XI. stoljeća koji je postao amblemom Trebinjske biskupije. Današnja katolička župa Stolac osnovana je 1863.

GODINA 1843. Ovaj ćemo pregled započeti ne godinom 1863. nego 1843. prije 160 godina. Tada se u jednom dubrovačkom šematizrnu - u prilogu o trebinjskoj biskupiji - spominje župa Dubrave, kojoj je pripadao i Stolac sa svojim okolnim mjestima. Dubrave su te 1843. godine brojile 2.669 duša, 362 kuće u 27 sela. U cijeloj trebinjskoj biskupiji bilo je svega pet župa sa 115 naselja, 963 katoličke obitelji i 7420 duša.

GODINA 1856. Dvanaest godina kasnije, 1856., broj se vjernika u Dubravama popeo na 3.126 (427 duša više, godišnje 35 čeljadi čiste prinove). Te iste godine apostolski pohoditelj Vincenzo Basile, talijanski isusovac, predlaže da se od Dubrava osnuju tri župe: matica Dubrave sa sjedištem u Prenju, Gabela na zapadu i Stolac na istoku. Stolac bi mogao imati oko 1000 duša. U gradu bi se mogla otvoriti i škola za brojnu gradsku djecu.

GODINA 1863. Nakon potrebnih priprema dubrovački biskup i apostolski upravitelj trebinjski Vinko Čubranić osniva župu Stolac, 1. lipnja 1863. Neka sela uzima od hrašanjske, a neka od dubravske župe, a sjedište i središte župe određuje u Stocu. Novoj je župi pripalo svega 17 naselja, 140 obitelji, 1250 katoličkih vjernika. Novu župu biskup stavlja pod zaštitu sv. Ilije proroka. Za prvoga župnika imenuje fra Oracija iz Torina, talijanskoga misionara u Hercegovini. O svome dolasku i premještaju fra Oracio na talijanskom piše Svetoj Stolici: «Mons. Čubranić, želeći 1863. podijeliti prostranu župu Dubrave, kojom upravljaše samo jedan domaći svećenik (don Nikola Lazarević, 1863- 1867, op. pr.), kako bi podigao onu u Stocu, te ne imajući nikoga drugoga, naloži meni da preuzmem onu novu župu. U svibnju 1863. godine dođoh dakle u Stolac gdje mišljah da ću naći kakvu stambenu kuću, kako mi bi obećano. Ali na svoju veliku žalost nađoh se na sred ulice, jer Turci oduzeše i onu bijednu kuću već iznajmljenu za moj stan. Stoga se moradoh stisnuti više od mjesec dana u kući jednoga siromašnog katolika, dok zalaganjem biskupa kod mostarskoga paše konačno ne uđoh u obećanu kuću. Radilo se u međuvremenu o tome da se sagradi pristojan stan za župnika, ali Turci, koji od svoga ulaska u Hercegovinu nisu nikad imali u Stocu katoličkoga župnika, usprotiviše se svim sredstvima i izlikama. Napokon 1865. mogla se podignuti spomenuta župska kuća, koja je ispala na zadovoljstvo»." Novi se dakle župnik dao na gradnju župnoga stana i kapelice u župnome stanu, koji je s obnovama nauzgor do danas. Odatle stariji ljudi župni stan, ne samo u Stocu, i danas nazivaju «kapelom», makar i ne bilo u njemu kapelice. U tu kapelicu sv. Ilije moglo je stati oko 50 osoba. Župa je bila nabavila čak četiri zvona, koja su kasnije, kad su nabavljena nova zvona, bila razmještena po grobljanskim kapelicama po župi. Fra Oracija je u Stocu u svibnju 1867. godine zamijenio don Lazar Lazarević, dotadašnji prenjski kapelan. Istodobno je imenovan provikarom trebinjske biskupije.

GODINA 1873. Deset godina kasnije, 1873. prema arhivskoj građi stolačkoga župnog ureda, u župi ima 27 naselja, 141 kuća, 1.598 duša ili 340 više nego 10 godina prije tog.

GODINA 1882. u stolačkoj je župi svega katoličkih obitelji 233, a 1.699 duša.

GODINE 1892. prema Imeniku biskupija mostarsko-duvanjske i trebinjske u stolačkoj župi ima 30 naselja, 278 katoličkih obitelji i 2.121 katolik. U jednome dokumentu bez oznake godine, ali se svakako radi o svršetku 19. stoljeća, čitamo da se na području stolačke župe nalazi 268 katoličkih obitelji i 1.974 vjernika, unatoč raseljenjima na razne strane. Pravoslavnih je tada bilo 726 kuća i 4.571 pripadnik, a muslimanskih 741 kuća sa 5.210 članova.

GODINA 1913. Prigodom kanonskoga pohoda. novoga biskupa fra Alojzija Mišića u travnju 1913. godine u župi je bilo 400 djece krizmano, a stolačka je župa tada brojila 3.450 vjernika.

GODINA 1939. Najveći rascvat stolačka je župa doživjela uoči Drugoga svjetskog rata. Brojila je 3.506 katolika, koje su duhovno vodila dvojica svećenika, župnik don Marko Zovko i kapelan don Stjepan Batinović. A rat i poraće, osobito 1945. godinu, stolačka je župa doživjela kao jednu od svojih najvećih tragedija u povijesti, ravnu onoj iz 15. stoljeća kada su turske horde provaljivale, osvajale, crkve rušile, narod ubijale ili ga na islam prevodile ili po svijetu razgonile. Naime, od 1941. do 1945. godine u stolačkoj je župi ubijen ili nestao svaki peti katolik: 660 katoličkih vjernika, i to 306 vojnika, 360 civila, a među svim tima poginulima i nestalima i nikada pronađenima bilo je 294 mladića. To znači 294 nove obitelji manje!

Zajedno s narodom izbjegao je župnik don Marko Zovko, 1943., preminuo u Argentini 1970.

A ubijena su tri domaća svećenika rodom iz župe:

1don Marijan Vujnović, strijeljan kao župnik u Trebinju na staru godinu 1944.

2don Ivan Raguž, umirovljen, strijeljan u Mostaru u lipnju 1945.

3don Mitar Papac, gradački župnik, 1946. zatvoren i u priređenoj željezničkoj nesreći kod Vinkovaca usmrćen 1951.

Ukupno je poginulo 669 osoba (3 svećenika, 306 vojnika i 360 civila)!

Danas stolačka župa broji 800 katoličkih obitelji i 3000 vjernika.